Danas izlazi nova, treća, inačica Firefoxa, najboljeg preglednika weba i najistaknutijeg open source programa.

Mozilla Firefox je nasljednik Netscapea Navigatora. Ako ne znate što je Netscape i ne da vam se čitati članak na Wikipediji, dovoljno je reći da ako ste surfali webom prije 1998. – vjerojatno ste to radili u Netscapeu (sjećam se da je moj prvi susret s webom 1996. bio kroz Netscape). Prve tri inačice Netscapea su u mnogočemu definirale razvoj weba kakvog danas poznajemo (npr. Netscape je prvi prikazivao okvire i JavaScript i koristio kolačiće). Sredinom ’90.-ih je zastupljenost Netscapea bila 75%. No, inačica 4, objavljena 1997. je bila bugovita, mučila se s prikazom kompleksnih stranica koje su koristile puno JavaScripta i čiji dizajn se temeljio na tablicama. Microsoftov Internet Explorer 5, objavljen 1999., je bio prvi preglednik koji je kvalitetom prestigao Netcscape, a kako je bio uključen u Windows 98 SE, korisnicima je prelazak na njega bio jednostavan. Zastupljenost Netscapea je tijekom 1999. s 50% pala na 20% i nastavila padati.

U ožujku 1998., neposredno prije početka svog pada, korporacija Netscape je povukla neočekivan potez koji je Netscapeu osigurao besmrtnost – pokrenula je projekt nazvan prema svojoj maskoti – Mozilla. U okviru njega Netscape Co. je otvorila izvorni kod svog novog layout engine-a Gecko koji je u budućim inačicama Netscapea trebao zamjeniti već dotrajali postojeći engine. Tu negdje završava priča o Netscapeu (iako je formalno završila tek prije nekoliko mjeseci, 1. ožujka ove godine, kad je objavljeno da će inačica 9 iz 2007. biti definitivno posljednja).

Projekt Mozilla (koji je 2003. službeno registriran kao zaklada, a 2005. prerastao u neprofitnu korporaciju) je nakon četiri godine brojnih pre-alpha, alpha i beta inačica 2002. izdao Mozilla Suite 1.0. Izgledala je identično kao i pet godine star Netscape 4 i, poput Netscapea, se sastojala od preglednika weba, e-mail klijenta, jednostavnog WYSIWYG editora HTML-a i programa za instant messaging. Iako je Mozilla obilovala novim mogućnostima (tabovi, dodaci, podrška za CSS) Gecko engine još uvijek nije bio dovoljno usvršen, defaultno sučelje je bilo zastarjelo, a sve skupa se na normalnim računalima vrtilo jako sporo.

Tijekom sljedeće dvije godine Mozilla je radila na razdvajanju preglednika weba i e-mail klijenta (editor HTML-a i IM program su potpuno zaboravljeni), usavršavanju Gecka, vizualnom dotjerivanju programa i rebrandingu. Rezultat su samostalni web preglednik – Firefox – i samostalni e-mail klijent – Thunderbird.

Početnoj popularnosti Firefoxa su najviše pridonjeli zvučno ime, dobro dizajniran logo, ikone i korisničko sučelje, te genijalna marketinška kampanja … ali razlozi za kontinuiran opstanak i rast popularnosti Firefoxa leže u njegovoj brzini, sigurnosti i dodacima pomoću kojih korisnik može proširiti funkcionalnost u željenom pravcu.

Da se vratim na početak – danas izlazi Firefox 3. Prema najavama, biti će još stabilniji, brži i sigurniji od prethodnih inačica. Od nevidljivih promjena najvažnija je nova inačica Gecka (koja koristi Cairo) i bolja podrška za CSS (prolazi Acid2 test). Od vidljivih promjena najzanimljivija je dorađeno sučelje – Firefox 3 će koristiti elemente grafičkog sučelja operacijskog sustava i tako se vizualno bolje uklapati.

Za kraj, možete pomoći Firefoxu da se upiše u Guinnessovu knjigu rekorda kao program najviše puta downloadan u 24 sata. Rregistrirajte se i e-mailom ćete dobiti obavijest o početku akcije.

Uživajte surfajući sigurno!

Osnivač Free Software Foundation, Richard Stallman, je 1983. godine pred sebe postavio najambiciozniji mogući cilj – razvoj kompletnog operacijskog sustava isključivo otvorenog izvornog koda. Cilj je imao smisla, budući da je u to vrijeme izvorni kod svih operacijskih sustava bio zatvoren. Stallman je odlučio da će taj operacijski sustav biti klon operacijskog sustava Unix, koji postoji u mnogo (uglavnom kompatibilnih) varijanti (BSD, Solaris, HP-UX, AIX…). Mada se stvari nisu razvijale kako je zamislio, pretpostavljam da je Stallman i više nego zadovoljan…

GNU

Stallman je tom operacijskom sustavu dao ime GNU. Za slučaj da se pitate, značenje tog imena je GNU is Not Unix (kao što vidite i geekovi imaju smisao za humor). GNU se, po uzoru na Unix, sastoji od kernela (GNU Hurd) i mnoštva osnovnih programa (podijeljenih uglavnom u GNU Core Utilities i GNU Binary Utilities), a dodani su mu i razni drugi dijelovi koje nije razvio projekt GNU (kao što je X Window System). Stallman je odlučio razvoj započeti s osnovnim programima, i taj dio je bio uglavnom gotov do početka 90-ih godina. No, problemi su započeli s kernelom. Iz današnje perspektive je očito da je Stallman donio krivu odluku o arhitekturi kernela: htio je da bude u skladu s idejama znanstvenika, koji su se zalagali za mikro-kernele, nasuprot uobičajenim monolitnim kernelima. Danas, zahvaljujući i neuspjehu GNU-a, znamo da su mikro-kerneli zeznuti – teško ih je napraviti, a kad ih se i napravi – rade sporije od monolitnih.

Nakon 25 godina razvoja GNU je uglavnom funkcionalan (ako vam ne treba grafičko sučelje) i ne baš stabilan operacijski sustav – problem predstavlja premali broj programera koji rade na kernelu. Jedinu upotrebljivu distribuciju, Debian GNU/Hurd, možete downloadati ovdje. Bez obzira na neuspjeh operacijskog sustava GNU, Projekt GNU još uvijek igra ključnu ulogu u svijetu open source softvera – nastavili su razvijati brojne programe koji danas zauzimaju ključna mjesta u većini varijanti Unixa (uključujući i vrlo kompleksne aplikacije poput grafičkog sučelja GNOME, najzastupljenijeg među Unixima).

Linux

1991. godine, Linus Torvalds, tada student sveučilišta u Helsinkiju, je odlučio napraviti operacijski sustav koji će iskoristiti sve mogućnosti 386 procesora njegovog kompjutera, a obavijest o tome je stavio na Usenet. Deset godina kasnije Linux je postao najzastupljeniji operacijski sustav na serverima, a vrlo sporo ali kontinuirano mu raste i zastupljenost na osobnim računalima.

Dva faktora su posebno zaslužna za nevjerojatno brzo sazrijevanje i uspjeh Linuxa. Prvo, Torvalds je (za razliku od Stallmana) putem Useneta razvoj potpuno otvorio svima zainteresiranima i tako trenutačno privukao gomilu programera-entuzijasta voljnih raditi za slavu. Drugo, Torvalds je (kao i Stallman) odlučio da će se raditi o klonu Unixa (konkretno, Torvalds je “klonirao” MINIX, jeftinu varijantu Unixa zatvorenog koda koju je u to vrijeme koristio), pa nije morao izmišljati toplu vodu – svoj kernel je jednostavno nadogradio osnovnim programima koje je tijekom 8 godina razvio projekt GNU i tako dobio kompletan operacijski sustav.

Sad dolazimo do terminološkog problema: stogo gledano, Linux nije operacijski sustav, nego kernel (jezgra operacijskog sustava). Tu činjenicu najviše ističu ljudi iz projekta GNU i Free Software Foundation, koji smatraju da posjeduju podjednako velike zasluge za nastanak kompletnog operacijskog sustava kao i autori kernela, i da su zakinuti ako se kompletan operacijski sustav naziva po kernelu. Naziv kojeg oni koriste i koji je s tehničke strane točniji, je GNU/Linux (čita se gnu-slash-linux). No, taj naziv je malo ljudi prihvatilo (iznenađujuće, zar ne?). Dok Google daje 419 milijuna rezultata za pojam “Linux”, za “GNU/Linux” daje 18 milijuna.

BSD-ovi potomci

Sveučilište Berkley je od 1974. do 1990 razvijalo svoju varijantu Unixa – BSD Unix – a onda je odlučilo izvorni kod licencirati pod otvorenom BSD licencom. Vrlo brzo su od izvornog koda BSD Unixa nastale nove varijante: FreeBSD (koji teži biti general-purpose), NetBSD (koji teži biti što portabilniji), OpenBSD (koji teži biti što sigurniji) i DragonFlyBSD (koji teži modernijoj arhitekturi kernela, sličnoj mikro-kernelu).

Da početkom devedesetih nije bilo pravnih problema s izvornim kodom BSD-a (AT&T, izvorni autori Unixa, su tvrdili da je dio koda njihovo vlasništvo), vjerojatno bi danas zauzimao mjesto koje zauzima Linux. FreeBSD je (navodno) nešto sporiji od Linuxa, ali je nešto stabilniji. OpenBSD je još sporiji od FreeBSD-a, ali je u deset godina je imao samo dva sigurnosna propusta, što ga čini najsigurnijim operacijskim sustavom. No, dok se rasčiščavala zavrzlama oko vlasništva nad izvornim kodom BSD-a, Linux je zauzeo povoljnu poziciju na tržištu i stekao potporu proizvođača softvera i hardvera.

OpenSolaris

Solaris je varijanta Unixa koju od 1982. proizvodi korporacija Sun. Izvorni kod Solarisa je bio zatvoren sve do 2005. kada ga je Sun objavio pod otvorenom CDDL licencom. Razlozi za tu Sunovu odluku leže iza činjenice da je Linux uništio prodaju Solarisa (kao i ostalih Unixa zatvorenog koda). Sun je pokrenuo projekt OpenSolaris u okviru kojeg pokušava stvoriti zajednicu kakva postoji oko Linuxa i koja bi radila na razvoju OpenSolarisa. Projekt zasad pokazuje tek slabašne znakove života, prvenstveno zbog (pre)snažne uloge koju Sun igra u projektu (zajednica zapravo nema stvarnih ovlasti). No, čak i kad ne bi bilo centraliziranog ustrojstva projekta, za Solaris je vjerojatno već prekasno (ista situacija kao i s BSD-ima).

Za kraj …

Za kraj vrijedi spomenuti neke od manje značajnih open source operacijskih sustava. FreeDOS je gotovo potpun klon MS-DOS-a, ReactOS je klon Windowsa u vrlo ranoj fazi razvoja, a Haiku je klon BeOS-a. Ironično, već zaboravljeni MINIX, koji je Linusu Torvaldsu poslužio kao inspiracija, je prije nekoliko godina objavljen pod otvorenom BSD licencom.

Sljedeći puta više o pojmu “distribucija”, te osvrt na trenutačno najpoularniju distribuciju Linuxa, Ubuntu.

Na računalne programe obično gledamo isključivo kao na alate za obavljanje određenog zadatka. A ti alati nam često zadaju glavobolje. Obično se radi o greškama (takozvanim bugovima) zbog kojih se programi “ruše” i zbog kojih gubimo vrijeme i podatke, no postoji i druga vrsta problema (kojih većina korisnika nije svjesna) koje nam softver ponekad donosi – pravne zavrzlame. Naime, prema podacima udruženja proizvođača softvera, Business Software Alliance, 55% softvera koji se koristi u Hrvatskoj je piratski softver (pretpostavljam da se ovaj postotak odnosi na poslovni sektor… na kućnim računalima je postotak vjerojatno značajno veći) – dakle nije legalno kupljen ili se koristi suprotno uvjetima licence (licenca je ugovor između korisnika i proizvođača programa, koji definira prava i odgovornosti jedne i druge strane).

Budući da ne vjerujem da je tako velik broj ljudi sklon kršenju zakona, mislim da se ovdje radi ili o neinformiranosti ili o siromaštvu. Trenutna cijena osnovne inačice Windowsa je 725 kuna, osnovne inačice Microsoftovog Office-a je 1006 kuna, Photoshopa 7125 kuna, dok kompjuterske igre koštaju od 50 do nekoliko stotina kuna, itd… Dakle, nakon što ste za 3200 kuna kupili kompletno računalo, morate potrošiti još nekoliko tisuća kuna na programe za obavljanje osnovnih zadataka i pristati na ograničenja koja vam nameću licence (npr. program smijete instalirati samo na jedno računalo, smijete napraviti samo jednu sigurnosnu kopiju za vlastitu uporabu, zabranjen vam je obrnuti inženjering, ne smijete mijenjati program a njegov izvorni kod je zatvoren, itd…).

Početkom ’80-ih godina prošlog stoljeća, Richard Stallman (u to vrijeme programer u laboratoriju za umjetnu inteligenciju sveučilišta MIT) je zaključio da ne može prihvatiti ograničenja koja licence obično nameću. Smatrao je da bi svaki korisnik softvera trebao imati četiri slobode:

• slobodu korištenja programa, u bilo koju svrhu (0. sloboda)
• slobodu proučavanja rada programa i prilagođavanja svojim potrebama (1. sloboda) – preduvjet ove slobode je otvorenost izvornog koda
• slobodu daljnjeg distribuiranja programa, radi pomoći bližnjemu (2. sloboda)
• slobodu poboljšavanja programa i javnog objavljivanja poboljšanja, na blagodat cijele zajednice (3. sloboda) – preduvjet ove slobode je otvorenost izvornog koda

Stallman je 1985. godine osnovao neprofitnu organizaciju Free Software Foundation (ključni detalj: “free” ovdje ne znači “besplatni”, već “slobodni”), koja je izradila dvije licence – GPL i LGPL – koje svakom korisniku programa objavljenog pod njima jamči sve četiri slobode. Kasnije su i druge neprofitne organizacije, ali i sami proizvođači softvera, izradili vlastite licence koje korisnicima jamče te četiri slobode (BSD licenca Sveučilišta Berkley, MIT licenca istoimenog sveučilišta, MPL licenca zaklade Mozilla, CDDL licenca korporacije Sun, Ms-PL i Ms-RL licence korporacije Microsoft, itd…), iako većina jednostavno koristi GPL licencu. Mada se međusobno razlikuju (ponekad značajno, ponekad u sitnim detaljima), sve navedene licence svim korisnicima softvera objavljenog pod njima jamče sve četiri slobode, pa ih nazivamo slobodnim ili otvorenim licencama. Za softver objavljen pod otvorenom licencom kažemo da je otvorenog izvornog koda odnosno Open Source.

Najpopularniji open source program je Firefox (objavljen pod tri licence: GPL, MPL i LGPL). Korisnici Firefoxa uživaju sve četiri slobode, pa je tako prerađivanjem njegovog izvornog koda već nastalo nekoliko novih web-preglednika (na pamet mi padaju četiri: Flock, Swiftfox, Iceweasel i IceCat). Uz njega, od open source programa vrijedi spomenuti više nego solidan uredski paket OpenOffice.org, vrhunski program za obradu slike GIMP (nedostaje mu samo podrška za CMYK, ali to će biti riješeno u sljedećoj inačici), izvrstan VoIP program Ekiga, vjerojatno najbolji program za Instant Messaging Pidgin, itd… Popis, koji uključuje čak i nekoliko kompletnih operacijskih sustava, bi mogao ići u nedogled.

Prednosti open source softvera su vrlo opipljive za onog pojedinca s početka teksta koji je dao 3200 kuna za najjeftiniji kompjuter i nije mu ostalo ni lipe za softver. Naime, budući da izvorni kod mora biti otvoren, open source softver je de facto besplatan (čak i ako je uz izvršnu verziju programa istaknuta cijena). Sve što je potrebno učiniti je pronaći nekoga tko već ima taj program i lijepo ga zamoliti da ga presnimi (2. sloboda: “sloboda daljnjeg distribuiranja programa, radi pomoći bližnjemu”). Prednosti su opipljive i za svakoga tko uči programirati, budući da može “kopati” po izvornom kodu do mile volje (1. sloboda: “sloboda proučavanja rada programa i prilagođavanja svojim potrebama”).

Otvorenost izvornog koda, u kombinaciji sa slobodom da se s njim radi sve što čovjeku padne na pamet, pruža mogućnosti zbog kojih neki smatraju da je open source softver tehnološki superioran softveru zatvorenog izvornog koda. Uzeti ću Firefox za primjer. Budući da je izvorni kod otvoren, na njemu ne rade samo zaposlenici Mozilla Corporation, već i brojni programeri-entuzijasti. Zahvaljući tome, razvoj Firefoxa je iznimno brz. Osim toga, što više ljudi radi na njegovom izvornom kodu, manje su šanse da će neki bug ostati nezamijećen, što doprinosi sigurnosti i stabilnosti.

O open source softveru bih mogao nastaviti pisati satima, ali za ovaj put je bilo dosta. To be continued…

Nikad nisam bio posebno opčinjen gadgetima. A onda sam naišao na članak o malom laptopu (subnotebook) bezveznog imena “Eee PC” (“Eee” znači “Easy to learn, Easy to work, Easy to play”).

Na prvi pogled izgleda kao sasvim običan laptop. Razlika se vidi tek kad ga se stavi pored običnog laptopa (u ovom slučaju iBooka s ekranom od 14″).

Najveća prednost Eee PC-a su dimenzija i masa (22.5 × 16.5 × 3.5 cm, 0.92 kg), kojima može zahvaliti prenosivost kakvu nijedan drugi laptop (barem ne za tu cijenu… a o tome ću poslije) ne posjeduje. ASUS-ovi inženjeri u Eee PC nisu stavili niti čvrsti disk (zamjenjuje ga flash memorija od 2, 4 ili 8 GB, ovisno o modelu, koju je moguće nadograditi SD memorijskom karticom) niti CD/DVD uređaj. Procesor je standardni Celeron M na 900 MHz (zaključan na 630 MHz), RAM memorije ima, ovisno o modelu, između 256 MB i 1 GB, prisutni su i svi standardni priključci (ethernet, modem, mikrofon, slušalice, 3 x USB, wireless, VGA izlaz), a ima i web-kameru. Operacijski sustav s kojim se Eee PC prodaje je Linux (distribucija Xandros) jako prilagođenog sučelja, no moguće je instalirati i operacijske sustave. Slabe točke Eee PC-a su ekran dijagonale od samo 7″ (rezolucije 800 x 480) i tipkovnica s vrlo malenim tipkama. Cijena ovog predivnog gadgeta je nevjerojatnih 299$ za osnovni model 8bez kamere), 399$ za best-buy model i 499$ za najjači!

U hrvatskim bi se trgovinama Eee PC trebao pojaviti sredinom travnja, baš negdje oko mog rođendana (ahm… ne, ovo nipošto nije sugestija ).